Blog

Nezavisne novine: Nema dobre rakije bez kovačke ruke

Kazandžijskim zanatom bavim se 57 godina, čekić u ruci držim duže od pola vijeka. Zanat sam naslijedio od oca, a on od mog djeda. U to staro vrijeme nije se radilo samo u jednoj radnji – moralo se raditi u više radnji da bi se usavršio zanat. I još učim, pogotovo u vrijeme novih tehnologija, kada imate razne aparate za zavarivanje. U prošlosti, kada sam htio nešto zavariti, vario sam na kovačkoj vatri, kazuje Boško Despotović iz sela Kočićevo, kod Nove Topole, jedini kazandžija na našim prostorima koji kazane ručno kuje čekićem.

Iz porodice Despotović izašle su tri generacije kazandžija, a porodičnu radnju 1914. godine osnovao je Boškov pokojni otac. Kovačku vatru koju Despotović spominje dobio je od majstora od kojeg ja učio zanat, a alat je brodom i drugim prevoznim sredstvima iz Amerike stigao u Novu Gradišku.

“Na ovom starom alatu piše da je izrađen u američkoj livnici ‘Champion’ davne 1901. godine, piše koliko ima inča te da je licencirana i patentirana 1902. godine. Skoro smo kontaktirali s ovom firmom da bismo dobili još neke podatke o samom stroju, a oni su poželjeli da ga otkupe od nas, ali to ne dolazi u obzir. Kovačka vatra i dan-danas gori i kao nasljeđe će ostati u našoj porodici”, ponosan je Boško.

Porodica Despotović je prije rata živjela i stvarala u selu Mašići, kod Nove Gradiške, u Hrvatskoj. Početkom rata prešli su u Okučane, da bi po završetku rata Boško sa suprugom i troje djece, dva sina i kćerkom, otišao u Australiju. Petnaest godina živjeli su u okolini Sidneja, nakon čega su se ovaj majstor spretnih ruku i njegova supruga vratili u Koćićevo, mjesto iz kojeg su se najstariji Despotovići davnih godina odselili u Novu Gradišku.

A Boško je i u Australiji pravio kazane. Kako kaže, on je prvi i vjerovatno posljednji na teritoriji ove daleke zemlje koji je imao osnovanu kazandžijsku radnju.

“Oni u Australiji štite svoju industriju, možete proizvoditi alkohola koliko hoćete, ali samo uz potrebne dozvole. Ali, gdje ćete vi našem čovjeku, a u Australiji je puno ljudi sa naših prostora, zabraniti da peče rakiju. Tako da su oni koji su imali dozvolu za proizvodnju alkohola uzimali velike kazane, a oni koji nisu imali dozvolu manje, od 20-30 litara, pa su rakiju pekli krijući od vlasti koja to brani. Jer ljepota je baš u onome što se ne smije”, prisjeća se kroz smijeh Boško.

I danas Boško pravi kazane i kaže da posla ima dosta.

“Nekada je u jednom selu bio jedan kazan, pa na taj kazan tri okolna sela peku rakiju. Danas je drugačije, mnogi ljudi imaju svoje voćnjake i žele da imaju svoj kazan. Sada kazane najmanje kupuju ljudi sa sela, klijentela su uglavnom političari”, pojašnjava Boško, koji, pored kazana za rakiju, pravi i kazane za destilaciju eteričnih ulja i separatore za prečišćavanje alkohola za vrijeme destilacije.

A po ulasku u radnju ovog majstora svoga zanata prvo nam je pažnju privukla crno-bijela fotografija snimljenu 1963. godine, na kojoj je Boškov brat pored kazana u dvorištu njihove kuće, zatim smo vidjeli brojne mašine i alate koji su Bošku od pomoći u radu, ali i ono najvažnije – bakar i čekić kojim Boško kuje – svaki udarac čekića jasno se vidi na kazanima, jer kako majstor kazuje, nema kazana ni dobre rakije bez kovačke ruke.

“Oko tri nedjelje su mi potrebne za izradu kazna. Zavisi to i od veličine kazna, ali treba imati na umu da je sve ručno kovano. Imam pomoćne alate, ali kada je sam kazan u pitanju, sve se radi ručno – zato je kvalitetno i ima vrijednost”, priča Boško koji po polasku iz Mašića nije ponio ništa od alata, ali je, kazuje, nekoliko Hrvata uspjelo da mu sačuva čekić i nakovanj, koje i danas ima u radionici.

Cijena kazna zavisi od njegove veličine i od materijala od kojeg se pravi.

“Zavisi koliko se ugradi materijala, jer nije isto ugraditi 30 kg bakra ili 100 kg bakra, a bakar je skup. Najveći kazan koji sam napravio je od 1.000 litara, a najmanji su oni od dva-tri litra. Ali najbolji su stokilaši, najfunkcionalniji su i njihova cijena se kreće od 5.000 do 6.000 KM pa naviše. Radim moderne kazane, kovane, ali moderne”, pripovijeda Boško.

Rakija iz Boškovih kazana potekla je na našim prostorima, širom Evrope, Australije, ali i Južne Afrike, jer priča Boško, rakija se može peći od raznih plodova – žira, bundeve, lubenice, maline, kupine… Ipak, kazuje, ne može procijeniti koliko je rakije proizvedeno u kazanima koje je pravio, jer ih je napravio više od 1.000.

Na naše pitanje koji je njegov recept za dobru rakiju, kazuje da je bitno imati dobar kazan, ali i dobar materijal, odnosno kvalitetnu šljivu, krušku ili jabuku, te su veoma bitni procesi fermentacije i destilacije.

“Ja sam srećan čovjek, radim ono što volim, a mušterije koje su od mene kupile kazane donose mi na probu rakije – jabukovaču, rakiju od kajsije, travaricu, medovaču, krušku, dobru šljivovicu”, zaključuje Boško.

(Nezavisne novine)